Kamilica je zbirka ljudskih odnosa koja postupno postaje jasnija poput razlivene tinte, podijeljena na boje i mjesta jer je nije moguće ograničiti u kronologiju, samo na odlazak, dolazak i povratak.
Zato je put do sreće koji ona ilustrira prikazan u četiri čina:
Nevidljivi neprijatelj — Prolog jutra —
Čekanje Mjesečeva izlaska — Polja suncokreta
Samo objašnjenje
za graciozni zvuk vode.
Napjev za odvraćanje pažnje,
tvar koja tiho guši prije buđenja,
a biramo se njome prožeti.
– Što je poezija?
Kamilica je zbirka ljudskih odnosa koja postupno postaje jasnija poput razlivene tinte, podijeljena na boje i mjesta jer je nije moguće ograničiti u kronologiju, samo na odlazak, dolazak i povratak.
Zato je put do sreće koji ona ilustrira prikazan u četiri čina:
Nevidljivi neprijatelj — Prolog jutra —
Čekanje Mjesečeva izlaska — Polja suncokreta
Samo objašnjenje
za graciozni zvuk vode.
Napjev za odvraćanje pažnje,
tvar koja tiho guši prije buđenja,
a biramo se njome prožeti.
– Što je poezija?
Eva Rodinis
⋅ neozbiljna govornica ⋅ svakodnevna glumica ⋅
⋅ neodlučna umjetnica ⋅ raspričana slušateljica ⋅
Šetam Zagrebom od siječnja 2002. godine. Učenica sam predzadnjeg razreda XV. gimnazije, a kad nisam u školi može me se zateći s olovkom i slušalicama kako pišem, plešem i pjevam svojim prijateljima neku staru pjesmu.
S trinaest godina sam napisala svoju prvu zbirku na engleskom jeziku, a u najnovijoj ilustriranoj Kamilici ponovo pronalazim inspiraciju u cvijeću te pomoću jednostavnih crteža, boja i okusa dalje zapisujem svoj putopis odrastanja.
Eva Rodinis
neozbiljna govornica ⋅ svakodnevna glumica⋅ neodlučna umjetnica ⋅ raspričana slušateljica ⋅
Šetam Zagrebom od siječnja 2002. godine. Učenica sam predzadnjeg razreda XV. gimnazije, a kad nisam u školi može me se zateći s olovkom i slušalicama kako pišem, plešem i pjevam svojim prijateljima neku staru pjesmu. S trinaest godina sam napisala svoju prvu zbirku na engleskom jeziku, a u najnovijoj ilustriranoj Kamilici ponovo pronalazim inspiraciju u cvijeću te pomoću jednostavnih crteža, boja i okusa dalje zapisujem svoj putopis odrastanja.
Skok u slap
Putujem kroz prazni prostor između stanica,
onaj za koji svi tvrde da ne postoji
－ kao da je moguće da smo sagradili svijet
bez rupa i neurednih završetaka.
Da se uruši svijet, mogli bismo ga
(od tople gline i lažnog zlata)
ponovo sagraditi iz putopisa padanja
－ plutanja suhih leđa.
Gdje pokušavamo stići svojim
skrivanjem u tilu i sintetici?
－ Gradimo jedra gdje nema zraka.
I sami se u njih utkamo,
(auto-stoperi koji čekaju nevidljive sile)
－ jer nam koža služi kao poderano jedro
i osrednje mjesto za skrivanje.
Vuk u maski imena na čestitci
Lozinka umjesto imena －
izgovaram ispod glasa,
a pamtim po zvuku.
Pretvaram se u
nizove crnih točaka,
redoslijed znakova.
U gornjem desnom kutu
crnom ili plavom kemijskom,
molim lijepo, ako ne želite
da vas isključimo iz igre.
Kad me pitaju za ime,
premišljam se, biram opciju
“da” ili “ne”.
U iste rijeke ulazimo i ne ulazimo
Čini se da se svjetlost
lomi drukčije po mraku.
Sunce od terakote mi se razbilo na tjemenu (nebeska su tijela samo posuđe zvijezda) i ostavilo me samu da plešem sa sjenama koje su dotad šutjele. Vlati moje kose čekaju da ožive kao zvjezdače na površini rijeke, petljaju se za stabljike i vuku me prema dnu. Ne vidim više obalu, a još sam u plićaku. “Kakva je voda?” pitam odmičući od sebe lopoče kao stolove u finom restoranu za pčele. Jedu nektar ljeta kao djeca sa sladoledom po obrazima pa ne odgovaraju jer je nepristojno govoriti punih usta.
Voda u meni privlači potoke
pa se na kraju uranjam,
prepuštam se koreografiji utapanja
koju zovemo plesom sa sjenama
i ujutro izlazim na obalu suha.
Lijevak
Način na koji suze
isušuju usne i
ostavljaju iza sebe
tupi okus gladi.
Način na koji krv
pronalazi svoj put
i prelijeva se po bijelom
(etiketi, snijegu ili
pločicama kupaonice)
A oči,
one postaju oblaci.
