Koža i pluto
Tko bi rekao da će na mjestu
gdje se sukobljavaju
Mediteran i Atlantik
vladati tišina?
Delikatni zrak se lijepi za znojnu kožu,
zavarava me mirisom svježine
i voća čije ime ne znam.
Tučak svakog žutog cvijeta
poput glave u gomili
pleše u ritmu zemljina disanja.
Oko nas se umjesto kupača
izležavaju sive grane
izmučene vjetrom i soli.
Želim pronaći kraj plaže
gdje više nitko ne pokušava
ukrotiti valove.
Svaki zvuk se čini udaljenim,
a svaki val me obnavlja…
– Portugal u kolovozu
Sanjarenje izgorenih na suncu
polako u ritmu kazaljki na satu
pretvara nebo u jezero od lavande.
Pod blagim svjetlom
umorne žarulje
u rubovima vinskih čaša,
omotana zvukovima sela
iščekujem snove o izgubljenoj
mitologiji oceana.
Kad sam daleko od kuće,
lako zaboravljam
hladnoću zagrebačkih trava
i više ne mogu pogoditi
točan ritam vode njegovih fontana,
ovdje je sve tiho.
Ipak, postoji ljepota
u izgorenom zvuku,
pepelu tišine koji iza sebe
ostavlja cvrkut ptica.
Ovdje je sve prekriveno pijeskom,
tankim slojem sredozemnog zlata.
Kroz crvenu pustinju odjednom prođe
siva mačka nepoznatih očiju
i sa sobom odnese
sav zvuk…
– Kolovoz u Portugalu
Sunburnt daydreams
turn the sky into a lavender pond.
Under a dim light
of an exhausted bulb
in the rims of wine glasses,
I await dreams about
lost ocean mythology
veiled in the inland sounds.
When I’m far from home,
I forget the freshness of Zagreb grass
and I fail to guess the exact
cadence of its fountains
because here –
everything is silent.
There is beauty
in the scorched noise,
the cinders that bird songs
leave behind after they demise.
Everything here is covered in sand,
a thin film of Mediterranean gold.
Suddenly,
a cat with unfamiliar eyes
strolls through the red Martian desert
and leaves only
silence.
