Skok u slap
Putujem kroz prazni prostor između stanica,
onaj za koji svi tvrde da ne postoji
－ kao da je moguće da smo sagradili svijet
bez rupa i neurednih završetaka.
Da se uruši svijet, mogli bismo ga
(od tople gline i lažnog zlata)
ponovo sagraditi iz putopisa padanja
－ plutanja suhih leđa.
Gdje pokušavamo stići svojim
skrivanjem u tilu i sintetici?
－ Gradimo jedra gdje nema zraka.
I sami se u njih utkamo,
(auto-stoperi koji čekaju nevidljive sile)
－ jer nam koža služi kao poderano jedro
i osrednje mjesto za skrivanje.
Vuk u maski imena na čestitci
Lozinka umjesto imena －
izgovaram ispod glasa,
a pamtim po zvuku.
Pretvaram se u
nizove crnih točaka,
redoslijed znakova.
U gornjem desnom kutu
crnom ili plavom kemijskom,
molim lijepo, ako ne želite
da vas isključimo iz igre.
Kad me pitaju za ime,
premišljam se, biram opciju
“da” ili “ne”.
U iste rijeke ulazimo i ne ulazimo
Čini se da se svjetlost
lomi drukčije po mraku.
Sunce od terakote mi se razbilo na tjemenu (nebeska su tijela samo posuđe zvijezda) i ostavilo me samu da plešem sa sjenama koje su dotad šutjele. Vlati moje kose čekaju da ožive kao zvjezdače na površini rijeke, petljaju se za stabljike i vuku me prema dnu. Ne vidim više obalu, a još sam u plićaku. “Kakva je voda?” pitam odmičući od sebe lopoče kao stolove u finom restoranu za pčele. Jedu nektar ljeta kao djeca sa sladoledom po obrazima pa ne odgovaraju jer je nepristojno govoriti punih usta.
Voda u meni privlači potoke
pa se na kraju uranjam,
prepuštam se koreografiji utapanja
koju zovemo plesom sa sjenama
i ujutro izlazim na obalu suha.
Lijevak
Način na koji suze
isušuju usne i
ostavljaju iza sebe
tupi okus gladi.
Način na koji krv
pronalazi svoj put
i prelijeva se po bijelom
(etiketi, snijegu ili
pločicama kupaonice)
A oči,
one postaju oblaci.
Gdje
Ne sramim se što
sama sebi režem krila
kako bih došla do tebe
jer vjerujem da ćeš ih
uvijek ponovo sagraditi
na mojim leđima
od upecanog paperja,
latica živih fosila
i srčanih zalistaka.
Palim vrhove svoje kose
kako bih te mogla
mirisnim dimom upitati
u kojemu si sada vjetru.
Utopljenica
Sa samo sedamnaest godina,
bespomoćna u jezeru
već smišljam bajke
o tome kako plutati.
Iako sam još na zemlji,
već šapućem pjesme
na jeziku ptica.
Pelud
Priče vidim samo u ogledalu, na srebru na kojemu smo jasno napisani crvenim ružem. U svojoj praznini osjećam samo miris tišine koja se čini mekšom kad se napuni nježnostima i česticama peludi. Ipak ponekad zaželim nekog sveznajućeg pripovjedača kako bi nas bolje razumjela i mogla nas stalno iznova preslušavati u mraku.
Konac
Jesam li možda samo
pokucala na kriva vrata,
napisala pogrešno ime
na omotnicu za tebe?
Ili sam stvarno
cijeli život nesretna
jer toliko volim pisati
ljubavna pisma
bez povratne adrese?
Parada
Ne bismo bili pjesnici
da ne činimo od buhe slona i
(rastrojenih rukopisa,
jastucima od papira,
suzama od tinte)
ne krotimo slonove
dok ne postanu prašina.
Sat
Držim sekunde za rep,
okrećem kazaljke unatrag,
sve što želim je vrijeme,
da te ne čujem
kako joj šapćeš
preko mog ramena
da se požuri.
Predstava
Otvaram usta i
bojim se da
ne izletiš iz njih.
Predajem ti se
na crnom parketu pozornice
i na bijeloj plahti-
čekam da mi otmeš glas
ili da me natjeraš da vrištim
kao da nikad nisam
vidjela ovo tijelo
a zapravo ga samo
nisam vidjela s tobom
i kroz tvoje oči.
Veljača
Ne možemo se već danima smijati
jer nas pritišću kišni oblaci u potkrovlja i podrume,
u uvijek ili nikad – u strujne krugove i masna peciva,
televizore u kojima su svirači ostavili
glazbala da sviraju i otišli na sendviče.
Sve što nam treba je samo malo sunca
jer se i svijeće prebrzo gase kad
netko tko nije ti otvori vrata
i plahte prebrzo postanu snijeg
kad odem.
Gdje sam bila
Bez obzira
koliko puta me pitaju
gdje sam bila
kad sam bila sama,
uvijek ću reći da
sam bila na pravom mjestu –
u tvojim rukama ili
čekala da me
upoznaju.
Pitanje
“Što je smiješno?”
“Ništa“, odgovorim mu.
To što nisi svjestan
koliko ću dugo
presavijati korice
i prelamati stihove
tako da poprime
oblik tvog lica.
Skok u slap
Putujem kroz prazni prostor između stanica,
onaj za koji svi tvrde da ne postoji
－ kao da je moguće da smo sagradili svijet
bez rupa i neurednih završetaka.
Da se uruši svijet, mogli bismo ga
(od tople gline i lažnog zlata)
ponovo sagraditi iz putopisa padanja
－ plutanja suhih leđa.
Gdje pokušavamo stići svojim
skrivanjem u tilu i sintetici?
－ Gradimo jedra gdje nema zraka.
I sami se u njih utkamo,
(auto-stoperi koji čekaju nevidljive sile)
－ jer nam koža služi kao poderano jedro
i osrednje mjesto za skrivanje.
Vuk u maski imena na čestitci
Lozinka umjesto imena －
izgovaram ispod glasa,
a pamtim po zvuku.
Pretvaram se u
nizove crnih točaka,
redoslijed znakova.
U gornjem desnom kutu
crnom ili plavom kemijskom,
molim lijepo, ako ne želite
da vas isključimo iz igre.
Kad me pitaju za ime,
premišljam se, biram opciju
“da” ili “ne”.
U iste rijeke ulazimo i ne ulazimo
Čini se da se svjetlost
lomi drukčije po mraku.
Sunce od terakote mi se razbilo na tjemenu (nebeska su tijela samo posuđe zvijezda) i ostavilo me samu da plešem sa sjenama koje su dotad šutjele. Vlati moje kose čekaju da ožive kao zvjezdače na površini rijeke, petljaju se za stabljike i vuku me prema dnu. Ne vidim više obalu, a još sam u plićaku. “Kakva je voda?” pitam odmičući od sebe lopoče kao stolove u finom restoranu za pčele. Jedu nektar ljeta kao djeca sa sladoledom po obrazima pa ne odgovaraju jer je nepristojno govoriti punih usta.
Voda u meni privlači potoke
pa se na kraju uranjam,
prepuštam se koreografiji utapanja
koju zovemo plesom sa sjenama
i ujutro izlazim na obalu suha.
Lijevak
Način na koji suze
isušuju usne i
ostavljaju iza sebe
tupi okus gladi.
Način na koji krv
pronalazi svoj put
i prelijeva se po bijelom
(etiketi, snijegu ili
pločicama kupaonice)
A oči,
one postaju oblaci.
Gdje
Ne sramim se što
sama sebi režem krila
kako bih došla do tebe
jer vjerujem da ćeš ih
uvijek ponovo sagraditi
na mojim leđima
od upecanog paperja,
latica živih fosila
i srčanih zalistaka.
Palim vrhove svoje kose
kako bih te mogla
mirisnim dimom upitati
u kojemu si sada vjetru.
Utopljenica
Sa samo sedamnaest godina,
bespomoćna u jezeru
već smišljam bajke
o tome kako plutati.
Iako sam još na zemlji,
već šapućem pjesme
na jeziku ptica.
Pelud
Priče vidim samo u ogledalu, na srebru na kojemu smo jasno napisani crvenim ružem. U svojoj praznini osjećam samo miris tišine koja se čini mekšom kad se napuni nježnostima i česticama peludi. Ipak ponekad zaželim nekog sveznajućeg pripovjedača kako bi nas bolje razumjela i mogla nas stalno iznova preslušavati u mraku.
Konac
Jesam li možda samo
pokucala na kriva vrata,
napisala pogrešno ime
na omotnicu za tebe?
Ili sam stvarno
cijeli život nesretna
jer toliko volim pisati
ljubavna pisma
bez povratne adrese?
Parada
Ne bismo bili pjesnici
da ne činimo od buhe slona i
(rastrojenih rukopisa,
jastucima od papira,
suzama od tinte)
ne krotimo slonove
dok ne postanu prašina.
Sat
Držim sekunde za rep,
okrećem kazaljke unatrag,
sve što želim je vrijeme,
da te ne čujem
kako joj šapćeš
preko mog ramena
da se požuri.
Predstava
Otvaram usta i
bojim se da
ne izletiš iz njih.
Predajem ti se
na crnom parketu pozornice
i na bijeloj plahti-
čekam da mi otmeš glas
ili da me natjeraš da vrištim
kao da nikad nisam
vidjela ovo tijelo
a zapravo ga samo
nisam vidjela s tobom
i kroz tvoje oči.
Veljača
Ne možemo se već danima smijati
jer nas pritišću kišni oblaci u potkrovlja i podrume,
u uvijek ili nikad – u strujne krugove i masna peciva,
televizore u kojima su svirači ostavili
glazbala da sviraju i otišli na sendviče.
Sve što nam treba je samo malo sunca
jer se i svijeće prebrzo gase kad
netko tko nije ti otvori vrata
i plahte prebrzo postanu snijeg
kad odem.
Gdje sam bila
Bez obzira
koliko puta me pitaju
gdje sam bila
kad sam bila sama,
uvijek ću reći da
sam bila na pravom mjestu –
u tvojim rukama ili
čekala da me
upoznaju.
Pitanje
“Što je smiješno?”
“Ništa“, odgovorim mu.
To što nisi svjestan
koliko ću dugo
presavijati korice
i prelamati stihove
tako da poprime
oblik tvog lica.