Lozinka umjesto imena －
izgovaram ispod glasa,
a pamtim po zvuku.

Pretvaram se u
nizove crnih točaka,
redoslijed znakova.

U gornjem desnom kutu
crnom ili plavom kemijskom,
molim lijepo, ako ne želite
da vas isključimo iz igre.

Kad me pitaju za ime,
premišljam se, biram opciju
“da” ili “ne”.

Putujem kroz prazni prostor između stanica,
onaj za koji svi tvrde da ne postoji
－ kao da je moguće da smo sagradili svijet
bez rupa i neurednih završetaka.

Da se uruši svijet, mogli bismo ga
(od tople gline i lažnog zlata)
ponovo sagraditi iz putopisa padanja
－ plutanja suhih leđa.

Gdje pokušavamo stići svojim
skrivanjem u tilu i sintetici?
－ Gradimo jedra gdje nema zraka.

I sami se u njih utkamo,
(auto-stoperi koji čekaju nevidljive sile)
－ jer nam koža služi kao poderano jedro
i osrednje mjesto za skrivanje.

Čini se da se svjetlost
lomi drukčije po mraku.

Sunce od terakote mi se razbilo na tjemenu (nebeska su tijela samo posuđe zvijezda) i ostavilo me samu da plešem sa sjenama koje su dotad šutjele. Vlati moje kose čekaju da ožive kao zvjezdače na površini rijeke, petljaju se za stabljike i vuku me prema dnu. Ne vidim više obalu, a još sam u plićaku. “Kakva je voda?” pitam odmičući od sebe lopoče kao stolove u finom restoranu za pčele. Jedu nektar ljeta kao djeca sa sladoledom po obrazima pa ne odgovaraju jer je nepristojno govoriti punih usta.

Voda u meni privlači potoke
pa se na kraju uranjam,
prepuštam se koreografiji utapanja
koju zovemo plesom sa sjenama
i ujutro izlazim na obalu suha.

Ne sramim se što
sama sebi režem krila
kako bih došla do tebe
jer vjerujem da ćeš ih
uvijek ponovo sagraditi
na mojim leđima
od upecanog paperja,
latica živih fosila
i srčanih zalistaka.

Palim vrhove svoje kose
kako bih te mogla
mirisnim dimom upitati
u kojemu si sada vjetru.

Sa samo sedamnaest godina,
bespomoćna u jezeru
već smišljam bajke
o tome kako plutati.

Iako sam još na zemlji,
već šapućem pjesme
na jeziku ptica.